Sasvim običan dan. Malo kiše, pa red sunca, onda tračak juga i tako u krug. Nije bilo baš nešto posla, pa se uhvatih tipkovnice. Švrljati, za skribomana poput mene, znaći - liječiti se.
Ovaj put, kako sam ipak daleko od kuhinje, poželih kužinavat. Barem virtualno, kad ne ide onako - zapravo.
Tako u glavi složih današnji meni. Možda ga i ostvarim ukoliko stignem kući na vrijeme!
Dakle, za početak - juha. Onako lagana, proljetna, premda je već debelo jesen. Dakle, gomila veselog, sitno narezanog povrća i griz-njoke. Noklice, rekli bi purgeri!
Potom, restani krumpir s šnicelima, natur-šnicelima, i uz sve to zelena salata s malo kapule, luka i obaveznim bućinim uljem.
Za desert - tiramisu!
E, to je jedino što od sveg navedenog imam. Prije dva dana mi je "pa cukar", pa sam dobila silan nagon za stvaranjem slatkog... I uspjelo mi.
Sad još da snove sprovedem u stvarnost...
Nisam odavno pisala o mom tati. Mislim na njega često, godinu dana nakon što je otišao – pisala sam mu pjesme svaki dan, ali u zadnje vrijeme, ponavljam – ne.
E, danas mi baš došlo...
Nekako, vratile mi se scene – način na koji je listao novine, sjedio za stolom posli obida, kako je pušio cigarete, uvlačio dim duboko u pluća i imao onaj mot, samo njegov. Pa sam se sjetila posljednjeg puta kada smo razgovarali. I kako mu je bilo vruće. I kako me je pogledao. Kao da je znao da se više nećemo sresti. Vidjeti. Čavrljati.
U ovom trenutku, baš, dala bi sve da mogu sjesti do njega na kauč i zavući mu se pod ruku, da zajedno gledamo televiziju, a on miriše na toplo, na duvan, na losion poslje brijanja.
Možda je povod ovome to što je jučer moja prija rekla da ne zna kako bi rekla svom ocu da je trudna... Na to sam joj odgovorila da bi ja dala sve na svijetu da sam mogla reći mom tati kako sam trudna. A na kraju je on to rekao meni. U snu.
Trudili smo se Zakoniti i ja začeti Prvog godinama, nije nam išlo, bili smo žalosni i jadni, a onda menses nije doš'o... No, gin je rekao da vjeruje kako je stvar u hormonima, naime, želimo dijete previše i tako se to u mojem organizmu manifestira kao lažna trudnoća, pa neka dođem za tjedan dana, tada će, rekao je – na ultrazvuku vidjeti jesmo li «što uradili». Nemoram vam govoriti u kakvom sam stanju bila... I tada, noć prije mojeg dogovorenog drugog odlaska ginu – sanjam tatu. Prvi put od kako je otišao. I u snu mi stari sa smješkom govori da ne brinem, «ma, šta ti je, naravno da si trudna, ne brini, biti će sve uredu! Rodit ćeš sina!».
Tako je i bilo. Rodio se Prvi. Pa iza njega Mlaji. Pa iza njega mala Vištica.
Tri trudnoće. Tri puta san mogla reći tati da san trudna. Tri puta dobit najveću radost na svijetu iz njegovih očiju. Otišao je, a nisan stigla reć' ...
Tješi me što znam da nas gleda, da gleda moja tri pijonira i da im se raduje svim srcem.
I lakše mi je, sad dok san na poslu, a oni u vrtiću i kod bake, lakše mi je jer znam da i moj tata pazi na njih.
Nu, vako, tri stana ispod mojega su iznajmljena, u njima redom studenti. U OK smo odnosima, dapace, pronađoh i prijatelje među njima. Večinom je situacija uredna, ali zadnjih par mjeseci su si oni iz stana ispod - dali oduška! Dogovor je bio i stoji - ukoliko je tulum u planu - najavi se dan ranije, glazba tuta-forza do nekih 1 sat, nakon toga tiše, uvjet - bez lupanja i skakanja, jer u zgradi živi 5 male djece. I sve je štimalo, do, velim opet, pred neki mjesec. To se orilo, lupalo, dimilo do ranih jutarnjih sati. Meni osobno to ne smeta, glazba mi je OK, a i kad zaspem mogu i bombe padat, ništa me ne ometa. No, izgleda da susjedi ne razmišljaju slično meni. Sinoć je tako pozvana policija, što se točno događalo - ne znam, tek poslah upit studentima, ali mogu reći kako sam iznervirana, iznervirana zbog toga što se dogovor ne poštuje, jer sam i sama doživljavala dolaske policije, pozive susjeda, prijetnje s balkona do... Ne bih željela biti takva. Ne želim biti ne tolerantna, ali... Kužite?!
Što uraditi? Kako se postaviti? Jeli moguće da ulazim u godine kada se neminovno postaje onakvima kakvi su bili oni-koje-smo-mrzili???
Od kako krenuh s poslom - radila sam svaki vikend, ili subotu ili nedjelju, a evo ovog vikenda oboje, i subotu i nedjelju. Zakoniti je pozvizdio! Pa, hoće li koji slobodni dan, pa više nismo zajedno nedjeljom, pa lipo je vrime, mogli smo s dicom vanka, a ti radiš... A ja - kuco! Ne znam šta bih mu rekla. Trudim se obraniti rečenicama tipa: Ali, bejbe, početnik sam, nisam u situaciji reći ne mogu, ne želim, neću! ili (nešto suptilnije) Ma, daj, zaboravljaš koliko si ti vikenda odradio!
Tako, da nismo u najboljim odnosima. Ponedjeljkom je sve super, ali što se bliži petak on sve više i više skuplja obrve. To me ubija. Nije da san baš u situaciji da moram birati, ne daj Bože, ali nije bajno i po prvi put u dugo, dugo vremena ne znam naći pravi put.
Kad stavim na stranu Zakonitog i klince koji mi turbo nedostaju - na poslu mi je stvarno prva liga!
A kad opet na stranu stavim posao - Zakoniti mi fali do bola, a djeci bi trebala pružiti više! I nemojte mi reći - imali su te 24 sata dnevno u prošlih pet godina, jer me to ne tješi...
Eto mene! Radila ja! Prvo se vrime s ovog "arbajit" kompića se ne znadoh logirat - mozak mi je simplex, reće netko, a onda sam se izgubila u flash igricama...
Posao je fantastičan! Oduševljena sam. Za sad. Jer, još nisam dobila plaću! A tribala bi krajem ovog tjedna, pa vam javim jesam li jaaako sretna, ili malo manje ;o) !!!
U kući ništa nova! Zakoniti mijenja firmu od 1. lipnja, pa smo u niskom startu! N, da, čujemo se skoro, sad sam logirana, pa ću se4 javljati češće, obečajem! Ili - obećajem! Šta god
ČETVRTAK
Prvi radni dan nakon pune tri godine! Uhu! I – juhu! Jutarnje tuširanje u 7.30! Čo-vje-če! I to je bilo prvi put u tri godine! Da se razumijemo – prala sam se ja i češće, ali ne baš u tu uru! Potom se našminkah! I skinuh piđamu! Čo-vje-če! I opet! I još tri!!!
A na novom poslu – super. Miran ritam, za razliku od onog konfuznog kojem pamtim iz vremena pisanog novinarstva, ovdje izgleda kako svi imaju vrimena za sve, barem danas... Zadovoljna sam. Napravih plan i program, kojim su izgleda i ostali zadovoljni, pa...
Klinci su bili problem. Najveći. Babu i didu je tokalo čuvat dvoje mlađih, a potom i troje, kada su preuzeli Prvog iz vrtića. Umorili se ljudi! A moje troje pijonira kada me ugledalo na vratima... O, Bože! Mislila san kako će me udavit, grlili su me svi od kolpa, skakali po meni, ma kakva spužva, obalili me cilu, obrisali čokoladne prstiće o moju radnu monturu, šta da van pričan. Dok je piđama bila u điru ni me bilo briga, ali tko sam ja da se sad tek bunim.
Javim se sutra. Držite mi palčeve!
Sandra ;o) za malo v!!!
SUBOTA
Uhuhuhu! Evo me. Vikend. Ja dežurna. Doduše – samo s mobitelom u blizini.
Ljudi moji, koji je gušt opet radit nakon ovoliko vrimena. A definitivno nije štanga u pitanju ;o) !!! Napokon se osjećam korisno. Barem sebi. Ukoliko me kužite.
Moji cvjetići su super, njihov tata također, kad dođem doma cijepe me do iznemoglosti, ali nema veze, ipak sam ja mama koja RADI, kvalitetno provedeno vrijeme i sve to trlala što se da iščitati u literaturi tipa Kako-biti-turbo-mama-i-uz-to-imati-karijeru. Mo'š mislit! Istina jest – da djeci nedostajem do bola, da ručak nije skuhan (srećom baka ih nahrani!), da pegla ima barem 3 sata rada, da bi kupatilo bilo mnogo ljepše s par kapi Domestosa. Ali i istina jest – da sam nasmijana od uha do uha, da sam večeras prvi put odgledala Zuhra show i pri tom plesala ( a gost je bila Danijela!), da sam skinula piđamu i da se svako (ali – s v a k o!!!) jutro našminkam.
I, da, kihnuo je ONAJ, onaj koji je branio da se braću bije, e, taj. Pa, utošila sam više emocija pijući čašu vode, nego li onaj tren kada sam čula što mu se dogodilo. Nevjerojatno. Da mu se smrt dogodila prije deset godina – vrlo bi vjerojatno nazdravila čašom vina, ali danas – ništa. Neka ga voda nosi, bio, a ko da nije. Nadam se jedino da će imati u svojem komadiću vječnosti snove – majke Vukovara, supruge Srebrenice, bombe nad Dubrovnikom, snijeg Velebita i jedan slow-motion granate koja je za par metara falila kampanel Svetog Duje. Spomenuh ga jednom i neću nikada više.
I NEDILJA
Napokon se logirah. O, Gospode, stvarno triban odradit kakav kratak tečaj snalaženja na računalu!
Valjda san se jučer pretjerano žalila na nedostatak posla pa se danas zbilo slijedeće – Prije dva mjeseca sam prošla testiranje za rad u jednoj TV kući, od tada niti A, do jutros – nazove gospodin i veli kako sam izabrana i od sutra mogu početi s radom! Jupi! Zamislite ženu, majku i Hrvaticu kako pleše trbušni ples po cijelom stanu. Još mi se tresu pločice!!!
Nedilja.
Mhm, raj na zemlji. Zakoniti je, napokon, bio kod kuće cijeli dan, klinci su uživali. A, iskreno, i mama!
Dobih slobodno, pa sam «jutarnju» (čitaj: od 13 do 15 sati!) kavu odradila u društvu mojih prija. Napokon smo, poslije dugo, dugo vremena, sjedile u miru (obično moja trojka zuji oko nas i baš tada imaju najviše pitanja i podpitanja!), čavrljale o svemu i svačemu, srkale kaficu, a da u pauzama nisam morala presvući pelene, napraviti sokić, oguliti bananu, zavezat špigetu... Baš san uživala, kratko, ali slatko!
Mlaji je opet bio u verbalnoj akciji. Redovito ih maltretiram scenarijem: izgubili ste se u gradu, dolazite do policajca i što ćete mu reći?! Cilj je naučiti ih razgovjetno izgovoriti ime i prezime i adresu (Mlaji na pitanje gdje živi uredno odgovara: U moja kuća! Ili U mamina kuća!). Današnja scena:
MAMA- Što ćeš reći policajcu kada se izgubiš?
MLAJI- NAĐI MOJU MAMU!!! (stav Mirko Ležeći-pandur Filipović, a glas a la Pavarotti)
I ponedijak.
Najgori od svih sedam. Barem meni. Opet smo razbacani po cilon gradu, Prvi – vrtić, Mlaji – baba i dida, Čimavica – krevetić, Zakoniti – firma, ja – galerija, a ručak nek se kuha sam...
Jutros me nazvala prija Dane da mi veli kako se «plače» piše upravo tako, dakle sa Č, a ne sa Ć, kako ja uobičavam. Što je još jednom potvrdilo teoriju moga tate – Kada ti dođe upisati Č ti napiši Ć – nećeš falit viruj mi! Inaće primjetih kako mi Dalmatinci imamo nevjerojatan problem glede (mede) toga, gdje staviti crticu, a gdje «malo v» (tako kvačicu naziva Prvi!), kvaka je, vjerujem, u našem načinu govora, ovod je sve meko (dobro ne baš sve ;o)!), pa sad ti budi toČan, kako ne!
Utorak.
U isčekivanju uklanjanja kvara s veeeelike mašine što upravlja blogićima. U mojoj mašti. Ah, žena koja ne može pojmiti kako funkcionira faks uređaj... Ipak sam fiziku položila iz 6og puta.
Zakoniti planira promijeniti tvrtku. U moralnim je i inim premišljanjima, premda je, znam, donio odluku, još je uvijek ne može (ne želi) sebi samom priznati. Traži potporu. Pazi, od mene. A ja njega koristim kao štaku, doslovno za sve, hoću se ošišati – dragi, što ti misliš, hoću preći cestu – dragi, gledam li lijevo pa desno ili obrnuto, hoću kupiti pepice – dragi, jesu bolje crne ili smeđe... On je inače najbistriji od svih muškaraca što upoznah u životu, uz taj Božji dar – obiluje ambicijom za barem deset prosječnih Hrvata (Zakonitog za predsjednika!), sposoban je, ne boji se posla, već jednom rekoh kako je ludo zaljubljen u ono što radi i – iskreno, za njega se stvarno ne bojim, vjerujem duboko kako ne može pogriješiti, kako jednostavno nije sposoban donijeti pogrešnu odluku! Krenimo od one najvažnije – oženio je ipak mene! Čista petica!
Premišljajući i rastesajući probleme (a ipak je to sladak problem!) oko njegova zaposlenja ovih zadnjih par dana sam se uhvatila kako uporno razmišljam o sebi i mojem (ne)radu. Tužna je to priča ;o( ! Uprkos mojem stvarnom zanimanju – pronašla sam sebe u posve drugom području. Ali uistinu – obrnuto proporcionalno! Dakle, zaronih u novinarske vode. A tko se jednom tim virusom zarazi, teško ga je, ako uopće, izliječiti. I tako honorarčih u jednoj eminentnoj novinskoj kući, koja je odlučila kako ima najstariju redakciju u Europi, pa ja ovako stara i ocvala, s kroničnim zdravstvenim problemima, jednostavno ne spadam među odabrane. Odabrana su, u skladu s politikom u Hrvata – isključivo Naša djeca. Ovo progovara jal iz mene, znam, ali ne mogu se otresti bijesa što mi majka i otac ne radiše u toj tiskovini...
No, što se može, dobih odjeb i sada piskaram (teški sam skriboman, ovisnik) za vas, i sebe. Ali svaki dan s enormnom tugom pomislim na dane kada bih parkirala auto pred redakcijom i sva sretna i nasmijana uletjela u kuću i počela raditi ono što uistinu, duboko, silno, nevjerojatno puno, ultra-gomilarno volim... Eto, suzice, navala, čitamo se sutra, valjda...
| < | listopad, 2006 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
majka 3 (slovima:troje) djece, supruga i (zasad) kućanica, kako preživjeti, a ne završiti u podrumu KB Split
Ključ života
U dugom bijelom holu
Tek koraci su moji i sjena što me prati
Al' duge su minute
U svakoj od njih može po jedna vječnost stati.
Znam, ti se boriš
Vidim ti lice u sretnom bolu
Ljepotom žari
I sobom nosi sad radost novu.
Novi život se rađa i sretne pjesme mi naviru zvuci
Novi život se rađa, a ključ života u tvojoj je ruci
Što je, ljubavi moja, sva moja ljubav koju ja poklanjam tebi
Što je, ljubavi moja, prema toj sreći što pružaš je meni.
U mislima ću svojim
Od praznih, nježnih riječi pretvorit ovo veče
I bit ću pored tebe
U trenu kada život sa izvora poteče.
Svu ljubav svoju
Tebi sam dao dok srce diše
A ti me ućiš
Da ljubav znaći još mnogo više.